U predgovoru prijevoda jedne knjige ove izdavačke kuće stoji “… maestralan prijevod …”. 

Vjetar mora da je bio snažan, jer – razbacao je pojmove posvud !

Knjiga će za dugi niz godina ostati najneophodniji priručnik za čitatelja, za književno nasljeđe autora i njegove zemlje kao i jedina najsigurnija spona za čitatelje jezičnih područja gdje je prevedena. Prevoditelj preuzima odgovornost i za autora i za svoje čitatelje; književni prijevod ne može biti kompjutorski prijevod skupa poredanih riječi i ne smije biti prepjev, što dopušta poezija; premda i prepjev nije do kraja definiran pojam. Ukratko, djelo mora biti prepoznatljivo, ono mora ostati autorovo i u svakom segmentu mora biti isto toliko jezično i leksički razumljivo i emotivno blisko čitatelju drugih govornih područja, kakvo je /ili nije/ u matičnom okruženju. Frazeološki fond i fond riječi ne bi uopće smjeli biti predmetom rasprave, kako je u jednoj prilici rekao profesor Filozofskog Fakulteta u Zagrebu gospodin Venturin: «Za prevođenje, prvo i najvažnije je znanje jezika».

Nekoliko primjera iz prijevoda knjige “Ljubavne zapetljancije” ruske spisateljice Viktorije Tokareve će, pretpostavljam, objasniti hrvatskom čitateljstvu nedoumicu oko, recimo, ” pape Karla”.

Prekrasna ljubavna priča “Konji s krilima”. Mansurov je muškarac koji nadmašuje razum Nataše: ljubav se nije rodila, ljubav je prasnula, zahvatila je Natašinu zbilju, i sad slijedi: “Šutio je (Mansurov) neko vrijeme, očito je tražio riječi. Potom je rekao:

– Željezna vrata u zidu. U komorici kod pape Karla. A ključić je kod nas. Kod tebe i mene. Jedan. Ali ti imaš druga vrata, i moj ključ ne paše”.

Teško je zamisliti što Mansurov želi reći. On je, istina, neobičan, čak i nije potpuno stvaran za Natašu, on je “sve prekrasno što postoji u životu: mladost, san, hrabrost promjena, stvaralačko nadahnuće, malo dijete – sve se to zvalo Mansurov”. Ali u bunilu nikako nije, i očito je da je to što sad govori važno za Natašu i za razumijevanje njihovog odnosa. Tko je, onda papa Karlo ? Nije, valjda, Bože mi oprosti, neki od Papa koji se zvao Karlo i koji ima komoricu sa željeznim vratima za zaljubljene! Uzalud bi bilo tražiti značenje i pape Karla i komorice i ključa, jer sve postaje jasno i jednostavno ako znate da je stari Geppetto imao komoricu sa željeznim vratima, imao je Buratina (pardon, to je za rusko čitateljstvo), tj. Pinocchia (“Avventure di pinocchio, storia di un burattino”, C. COLLODI) kojeg je izradio svojim vrijednim rukama.

Sada je sve na svome mjestu, odgovornost za metaforu preuzima autorica, književnu vrijednost će prosuditi čitatelj i kritičari, dakako, ako je prijevod razumljiv, a mi idemo dalje, u analizu prevodilačke vrijednosti pripovijesti ” Ni sinu, ni ženi, ni bratu”, ista zbirka.

Na satu književnosti profesorica postavlja pitanje o romanu poznatog književnika. Glavni junak razmišlja o snovima, pitanje profesorice ga trgne, on nešto promrlja o socijaldemokratu Černiševskom i još doda tko je bio njegov prijatelj, isto socijaldemokrata, a zatim:

“…Djuk je gledao u pod i mučno se podsjećao što bi još mogao dodati. Nina Georgijevna se dosađivala u čekanju…”

Profesorica se ljuti, učenik nije znao odgovor, na satu nije slušao, ali mu neočekivano daje prolaznu ocjenu, naime, kaže: “Sjedni. Dva”.

U ruskim školama ocjena “dva” nije prolazna, to jest za nesretnog učenika u hrvatskoj školi to bi bilo otprilike ovako: ” Sjedni. Jedinica”.

U protivnom, netočan prijevod može izazvati samo neosnovanu zavist učenika glede sustava vrijednosti školskih odgovora.

Dalje, mladi junak stvara i rješava probleme, nekako uspije obratiti na sebe pažnju svojih vršnjaka, čak organizira i tulum u svom stanu po prvi puta; sve je jako važno, postao je Netko. Kada, nakon svakakvih akrobacija Djuk upada u svoj stan, izaziva divljenje i radost društva. Prijatelj S. klima glavom i kaže:

            – Pa, ti daješ …

>Ništa nikome se nije trebalo dati, taj izraz jednostavno znači : “A jesi faca…” (“E, jesi …” ). Djeca znaju što to znači u ovom slučaju, kao što je na početku tuluma tu istu frazu shvatila Svetka kad se “tako raskošna” pojavila u haljini s naramenicama, a Serjožka K. kaže:

“Hajde, Svetka, ti daješ…”

<Razumljivi je prijevod: "Gle ti nje!", itd.

Da je kojim slučajem prevoditeljica ovo djelo odlučila prevesti na, recimo, engleski, ova fraza bi u njezinom prijevodu zvučala “you give..”. To je ono, “on the face of the place”.

Da ne bi ispalo kao u dotjerivanju prijevoda poznatog engleskog klasika W.Thackeraya, gdje je tekst bio unakažen izbacivanjem bufonerijskih izraza, pa je umjesto buketa veličine “snopa sijena” ispao umjereniji izraz za buket “skoro kao metla” (V. Vahrušev).

Autorica Viktorija Tokareva doživjela je sudbinu prijevoda Theckeraya.

Ilustracije i razumijevanja radi, navest ću još nekoliko primjera iz spomenute zbirke, a, bez uljepšavanja, slijedi puko nabrajanje netočnog prijevoda. Napominjem da je ovdje prikazan samo manji dio.

Dakle, po redu, ne pridržavajući se stupnja “težine” grešaka.

– 125. hrv.: sve je bila istina – trebalo bi: sve je bila prava istina (rus.: čistaja pravda)

– 125. hrv.: nije imao smisla za društveni život – trebalo bi: slobodnim aktivnostima se nije bavio, nije imao društvene žice (rus. «vneklassnaja rabota» znači slobodne aktivnosti; a «žilka» nije baš smisao, već «žica»)

– 125. hrv.: čizme kao kotači kamiona – trebalo bi: kao kamionske gume (ruska riječ šine nisu kotači, već gume

– 126. hrv.: te se ne može uzdržavati (??!) – trebalo bi: da ima svoje ja / rus. postojatj za sebja)

– 126. hrv.: moj talisman umjesto «moj talismančić». Slažem se s prevoditeljicom da je u ruskom jeziku upotreba deminutiva češća nego u hrvatskom i ne prevodi se uvijek deminutivom na hrvatski jezik, međutim, ako u tekstu postoji stilsko obilježje pojma, trebalo bi ga tako prenijeti u prijevodu. Osim toga, razumljivo je da će svaka mama (kao i u tekstu) svom djetetu prije reći «ti si moj talismančić» nego «ti si moj talisman».

– 130. psić Ladka postaje u prijevodu Ladica (??)

– 130 hrv.: normalni ljudi se tako ne ponašaju – mora biti: pristojni ljudi (rus. porjadočnyje)

– 136. hrv.: Djuk je čučnuo, kako se to traži na startu, zatim je podigao debelu

– (…nije uopće prevedeno «kao kod kunića» ) stražnjicu. Ruska riječ «toščij» znači koščat, to jest jako mršav, zakržljao itd. Prijevod je zapravo antonim.

– 136. hrv.: …pojurio je kao metak. Trebalo bi : uvrnuo se poput topovskog zrna…

– 139. Iza rečenice “No, što se može odgovoriti na ovakvo pitanje ?” cijeli odlomak uopće nije preveden.

       “Može se tek lagano slegnuti ramenima i zakolutati očima” (treba: usmjeriti pogled, podići oči, ali nikako kolutati očima!) …

Str. 142 hrv.: ” …školsku odoru, nego crvenu haljinu … Prijevod: “… nego lijepu haljinu……. riđe boje” . Riđe nije prevedeno. (crvena=krasnaja, lijepa=krasivaja)

Str. 142. hrv. “…ona je zastala okrenuta desnim ramenom i gledala u…”

       U prijevodu: ” … uspravnih leđa…” !

Preopterećen i umoran čovjek koji je k tome i u nekakvoj frci, obično kaže “više ne znam ni kako se zovem”. Zato, normalno, junak pripovijetke na pitanje “Kako se zoveš ?”, odgovara: “Saša, – sjetio se Djuk”,

a ne: “Saša, – rekao je Djuk”, kako slobodno izmišlja prevoditeljica.

Isto se odnosi i na “… usmjerio tužni pogled na šumu”. Pogled nije bio tužan, već pametan, i ne “…na šumu”, nego možda još dalje i obuhvatnije – “… na šumsko prostranstvo”.

Tko god je učio ruski u davno zaboravljena vremena kad se ruski jezik učio u školama, sjeća se da ruska riječ “krasnyj” ipak ne znači lijepi, već crveni. Kao što svi znaju da se, kad se na ruskom jeziku pita ” kak tvoja familija ?”, ne misli na obitelj, već na prezime.

U opisu tako tužnog osjećaja prilikom neuzvraćene ljubavi, rečenica “…plakala je.. imala je lijepe obrve i čelo u crvenim točkama” trebala bi glasiti «.. plakala je.. imala je crvene obrve i crvene točkice od nervoze po čelu”.

Ne mogu se suzdržati a da ne spomenem još jedan nonsens u prijevodu priče «Šaranje»:

Str. 217. hrv.: “Neki ljudi uz tvoju pomoć postali su zdravi i sretni”. (???)

Treba:  Neka ljudi uz tvoju pomoć budu zdravi i sretni.

Str. 217. hrv.: “…i obrisa jelove grančice na nebu”.

Nedostaje riječ “sivkastom”, tj. “… i obrisa jelove grančice na sivkastom nebu”.

Str. 217. hrv.: “…Ni oglasa”. Nonsens par excellence (pardon, Papa Karlo par excellence!)

Treba: “… Ni vapna (ili: kreča)”. (A i na samom početku priče, u drugom odlomku, lijepo piše : “…stepenice su bile nagusto posute krečom.”.) Ruska riječ “izvjostka”, “izvjestj” ne znači oglas, već kreč ili vapno!!

                                          . . . saga se nastavlja …

Žalosno je što najpoznatija spisateljica bestsellera, filmskih scenarija i drama koja nosi atribut “zlatnog klasika” i kojoj pripada definicija začetnice ruske autohtone “ženske proze” – Viktorija Tokareva – takvim neprihvatljivim prijevodom neće dobiti zasluženu pažnju čitatelja u Hrvatskoj. Umjesto čudesne ljubavne pripovijetke “Konji s krilima” ovaj promašeni prijevod dao je “Šepavog konja s prelomljenim krilima”. 

    
A Puškin je još je davne 1830. rekao: “Prevoditelji su poštanski konji prosvjetiteljstva”!